Tradicija krnjinskog područja

K r nj i n je niska planina između doline rijeke Usore na jugu, rijeke Bosne na istoku i Ukrine na zapadu; prema sjeveru, oko Dervente, još je niže pobrđe, koje tektonski pripada Krnjinu.

Istorijske činjenice govore nam da su ovo područje naseljavali stanovnici ilirskog porijekla, koji su se, potom, u istorijskim tokovima, miješali sa Keltima i drugim povremenim doseljenicima, sve do prodora Rimljana i njihovog konačnog osvajanja ovih prostora, početkom nove ere.

Nakon viševjekovnog prisustva Rimljana, doazak Slovena tokom VI i VII vijeka, potiskivanje i slovenizacija zatečenog stanovništva, ostavljali su svoje tragove, koji su intenzivno nastajali tokom čitavog srednjovjekovnog perioda. U to vrijeme, mjesta usorske doline nalazila su se u župi  i „zemlji“ Usori, upravno-teritorijalnoj oblasti hrišćanskog stanovništva, koja se još tokom H vijeka pominje kao dio najstarije srpske države.

Osvajački pohodi Turaka i jačanje turskog uticaja u Bosni, doveli su do krupnijih pomijeranja pravoslavnih hrišćana, posebno krajem HV i početkom XVI vijeka, kada dolazi do masovnijeg raseljavanja vlaškog, odnosno stočarskog stanovništva, nagomilanog u međuprostoru Maglaja, Doboja i Tešnja. Do toga je došlo nakon što je u Bosnu, a posebno u maglajski kraj, pristigao znatan broj Srba stočara, uglavnom iz plemena Banjana, s teritorije srednjovjekovne Stare Hercegovine. Zbog prenaseljenosti na tom malom prostoru, ali i pod turskom prinudom, ovi doseljenici se razmještaju u susjedne župe Ozren, Trebetin, Usoru i Vrbanju, tako da se Srbi usorskog kraja smatraju potomcima tih srpskih doseljenika iz Stare Hercegovine.Ovi pousorski prostori, u jednom istorijskom periodu pripadali su državi srpskog kralja Dragutina.

Krnjin je bio dijelom u svojini velikog, Gazi-Husrefbegova vakufa, osnovanog 1533. godine pa se stoga cijeli kraj i danas zove još i Vakuf. U narodu je izgubljeno znanje o prvobitnim granicama vakufskog posjeda u Krnjinu, pošto su već davno nastupile znatne promjene u samom vakufu na taj način što su obradive površine postale čitluci u privatnom posjedu. Tako je u novije vrijeme samo „šuma bila vakufska, a zemlja bila begovska“. Hatari nekih današnjih naselja, koja sada predstavljaju cjeline, nekada su bili samo djelimično u vakufu, npr. dijelovi Rastuše, Vijačana, Cvrtkovaca, Jelanjske i dr.

Cijeli predio je, ustvari, nisko pobrđe sa srazmjerno vrlo širokim dolinama rječica i potoka, osobito Ilove i Ostružnje. Prostrani dijelovi i mnoge kose blagih strana su glavna odlika Krnjina. Sve do u 19. vijek Krnjin je bio ogromna šuma, koja je posle okupacije Bosne (1878) nemilosrdno iskorištavana u industrijske svrhe. Naselja su poglavito u podgorini, u dolinama potoka. Stoka, susjedni Usorci zovu stanovnike ovog kraja Potkrnjinčanima.

Naselja su razbijenog tipa i dijele se na manje dijelove, „palanke“. Tako su, npr, u Pojezni palanke: Žunići, Legenovci, Brđani i Lužani. U Vakufu (Krnjinu) su ova sela: Detlak, Cerani, Osinja, Pojezna, Crnča, Tisovac, Jelanjska, Cvrtkovci, Mitrovići, Brestovo, Bukovica, Ljeskove Vode. Oko rječce Ilove je čisto srpskopravoslavni kraj: bivše opštine Osinja i Stanari. Tek prije nekoliko godine naselile su se u Jelanjskoj dvije porodice katolika (Grbavci) od Ljubuškog iz Hercegovine.

Za planine na jugu i Krnjin je „župa“. U Vakufu zovu Prekobosancima ljude iz krajeva na desnoj strani Bosne. Karavlahe (ili Karavlase), kojih ima i u Krnjinu, zovu Bugarima. Ti Karavlasi su inače rumunski Cigani, formalno pravoslavne vjere. Bave se izradom drvenog suđa i prošnjom. Dosta ih se iselilo u Englesku i Ameriku.

 

STARINE I NARODNA PREDANJA

Po Krnjinu ima mnogo raznovrsnih starina, ali su predanja u narodu srazmjerno veoma oskudna. I po Krnjinu se priča da su tu nekada stanovali „Grkovi“ (Grci), koji su došli iz Grčke, pošto je ovdje bila pustinja. U Ceranima ima „grčko groblje“, a u Pojezni je bila „grčka crkva“. Tu se svijet i sada skuplja na saboru na Ilindan i mjesto se zove Grčko Zborište. U Osinji su tri stećka, a jedan u Krnjinu. Mramorja ima i u Cvrtkovcima. Za mramorje u Cvrtkovcima se priča da su ga nosile vile pa ga spustile kad je naišla neka voda, a one poletjele da je zaustavljaju. U Brestovu kraj same Ukrine, nalazi se neka zidina koja se zove Gradina. Kod te Gradine ima i stećaka. Priča se da je na njivi Podrumašici bila crkva, kojoj su dolazili, radi pričešća, ljudi iz sela na lijevoj strani Ukrine. Neka zidina i u Rastuši se zove Gradina. U Cvrtkovcima se nalazi Svatovsko groblje, sada krčevne. Kažu da je to groblje muslimanskih svatova. Najznačajniji događaj u u lokalnoj istoriji Krnjina ili Vakufa bila je buna derventskog popa Jovice Ilića 1834. godine, čija je kuća bila u selu Detlaku. Nažalost, veoma malo se zna i priča u narodu o toj buni. Priča se da je istovremeno s tom bunom bila buna i na desnoj strani Bosne, koju je vodio jedan hajduk: buna hajduka Vasilija Pavičića.

KUĆE I ZGRADE

U stara vremena, pažljivo su se birala mjesta gdje će se kuće izgraditi. Kuća se nikada nije gradila na mjestima gdje su nekada bila groblja ili gdje je ukrštaju putevi jer se vjerovalo da takva mjesta donose nesreću. Najstarije kuće, koje se namte, bile su brvnare, pokrivane cijepanom hrastovom daskom, zvanom šindra. Poslije Drugog svjetskog rata počinju da se grade zidane kuće. Kuće su se obučno dijelile po pona, na dvije prostorije. U jednoj je bilo ognjište, a u uglovima slama na kojoj su spavala djeca, i ona se zvala kuća, a u drugoj su spavali muž i žena i ona se zvla soba.

Svaka domaćinska kuća imala je u okolini više drvenih pomoćnih zgrada: kijer, ambar, kačaru, štalu, svinjac, kokošinjac, sušaru, itd. Od kovanih predmeta upotrebljavani su: verige, sač, ožeg, maše,  sadžak, vagača, čatal, greben; od drvenih: vedrica, sofra, čanak, dolap, preslica, vreteno, stupa, natra, parjenica, pratljača, rašak, pracijep, jaram, itd.

PRIVREDA

U privrednom životu Krnjina bila su od značaja stočarska kretanja. Od starine su dolazili u Krinjin stočari iz Planine. Dolaze, u prvom redu, stočari od Kotor-Varoši, Imljana i Očauša. Dođu u vrijeme oko Lučindana, a vraćaju se oko Nikoljdana. Ako je zla zima, onda dođu ponovo o Simoljdanu, a inače oko uskršnjih poklada i onda ostanu do Blagovijesti, neki do Đurđevdana. To stočarsko, periodično spuštanje bilo je povod naseljavanju mnogih današnjih rodova u Krnjinu. I seljaci iz Krnjina imali su neku vrstu stočarskog kretanja.

Zemljoradnjom i stočarstvom bavili su se i muškarci i žene, s tim da su muškarci obavljali teže fizičke poslove, a žene lakše. Pored toga, žene su se bavile poslovima u kući. Zajednički poslovi bili su: kopanje, žetva, kupljenje sijena i sl. Osim toga, i djeca su se veoma rano uključivala u rad, najprije kao pomoć roditeljima, a zatim i samostalno.

Ralo

 

 

Sijale su se žitarice: kukuruz, pšenica i zob. Prva oranja zemlje vršena su ralicom (ralom), to jest drvenim plugom, bez plužnih kolica i bilo kakvih željeznih dijelova. Ralica je naposredno bila vezana za zapregu, obično volove, rjeđe konje. Zglobovi, koji su potrebni radi lakšeg okretanja kad se dođe na kraj njive, bili su isto drveni, a ponegdje su se zvali i krpeljuše. Ralica je bila vrlo vitljiva i orač ju je morao stalno držati čvrsto u rukama, a u radu su mu bila potrebna još dva, a ponekad i tri pomagača. Sa godinama, ralica je usavršavana.

 

 

 

 

image10Dodavani su joj novi dijelovi, od željeza, čime je postala manje vitljiva pa je, uz naučenu zapregu, uz nju mogao raditi samo jedan orač. Prva usavršavanja sprava za oranje odnose se na početak primjene željeznog lemeša, plužnih kolica, druge ručice i, ponegdje, plužne daske. U prelazu ralice na drveni i poludrveni plug, pojavljuje se nekoliko vrsta sprava za oranje, koje su ujedno i usavršena ralica i prvi plugovi. Istovremeno, drveni plug ima sve više željeznih dijelova. Plug crtalom odsijeca, lemešom podsijeca, a daskom potpuno prevrće brazdu. Na taj način oranje je temeljitije i mnogo kvalitetnije od oranja drvenim plugom.

 

PORIJEKLO STANOVNIŠTVA

Po selima oko Ilove najviše je rodova porijeklom iz Planine ili Vrhovine. Preci današnjeg stanovništva dolazili su u šume i naseljavali se na krčevnama. Po kazivanju Krnjinčana, još u početku 19. vijeka bilo je njiva i kuća koje su opustjele i obrasle u šume, da bi poslije nekoliko decenija opet bile iskrčene. Tako se za Jelanjsku kaže da su Bogdanovići, sa Lugonjićima i Đermanovićima najstarije porodice u selu. Nagradići (Đurđevdan), kojih još ima u Osinji i u Crnči porijeklom su iz Planine dok su Raukovići nepoznatog porijekla. U Brestovu su najstariji Zorani, dok se Marinkovići nazivaju i Ozrencima jer im je, po predanju, neka baba bila sa područja Ozrena.

TOPONIMI

Nazivi pojedinih zemljišnih parcela u Stanarima obično se vezuju za neku geografsku karakteristiku, vrstu zemljišta, poljoprivrednu kulturu, koja se uzgajala na tom zemljištu, vlasnika zemljišta ili neki događaj, koji se odigrao na tom mjestu. Pregled toponima za Stanare i Ostružnju Donju:

Stanari: -Bjelušnjak, – Mramorje, -Brezovita kosa, – Obale, – Gornji Stanari, – Spasovište, – Donji Stanari, – Stanarsko raskršće – Dubrava, – Tešanjska kosa – Đuričina kosa, – Cerik kosa. – Kosa, – Kruščik, – Lug, – Luke,

Ostružnja Donja: – Azna, – Kućište, – Brijeg, – Kosa, – Brdo, – Kruške, – Bajina ćuprija, – Kose Kalavraške, – Bjeljevina, – Karamutina, – Vranjak, – Krčevina, – Vakuf, – Kramine, – Grabik, – Luke, – Gaj, – Mijatova kosa, – Gušta, – Mramor, – Grujići, – Oranice, – Grič, – Pekeljevina, – Dabinac, – Pjeskulje, – Duvan, – Prosište, – Danište, – Ravan, – Zeleni vir, – Spasovište, – Zobin kamen, – Sastavci, – Iverak, – Ciganište, – Jovičino brdo, – Cerići, – Jazavčine, – Cerik. – Jezero.

Cerovica: – Ankin grob, -Budžak, -Brezik, -Beč, -Vranjak, -Gojakovac, -Zmajevac, -Zekinac, -Kamen,  -Lazina voda, -Lakića Voda, -Mekote, -Numera, -Obli kamen, -Slani tukovi, -Carevine.

LJEB: – Ada, -Bara, -Brijeg, -Brdo, -Kosa, -Luka, -Selište, -Stojačevina

NOŠNJA

Nošnja ovog područja je bila raznovrsna. Platno je tkano od lana i konoplje, a rijetko je ko imao pamučnu tkaninu da bi od toga sašio nošnju. Odjeća sašivena od lana i konoplje nazivala se rubina. Platno se tkalo na natrama, obično se sve radilo ručno, pa i šivanje. U nedostatku raznih ukrasa, izrađivani su razni jednostavni porubi i vezovi na tkanini. Poseban ukras na muškarcima je bila široka tkanica, a kod žena još i pregača od vunene tkanine sa mnogo boja pa se za tkanicu govorilo „šarenica“, a za pregaču „ćilimača“. Za izradu odjeće, svako domaćinstvo je uzgajalo konoplju i lan i držalo ponešto ovaca radi vune, od koje se izrađivalo sukno za zimsku odjeću. Kod muškaraca se od sukna šivao gunj, kao dugi kaput ili nešto kraći prsluk, a za žene zubun.

Narod se na području Krnjina slabo odijevao. Ipak, to nije bio znak siromaštva, nego više znak nepraktičnog kroja. Naš seoski zubun mogao bi se vrlo lako prekrojiti za zimu da ne bude otvoren na prsima. Isto tako, mogao se gunj prepraviti. Ali poznato je kako se naš svijet nerado privikavao nečemu novom, tako da je kroj zubuna i gunja ostao i dalje nepraktičan.Platneno odijelo pralo se jednom sedmično, a sukneno rijetko ili nikako.Pocijepano odijelo se krpilo sve dotle dokle se može krpiti. Odijelo i krpe su prale žene jer je smatrano da je muškarcu poniženje da se bavi tim poslim. Ako je čovjek samac, on da da mu se opere i iskrpi odijelo, u zamjenu za neki muški posao. Smatrano je da se ne valja krpiti, plesti i presti uoči srijede i petka.

Platneno odijelo se parilo lukšijom, a pralo se u tekućoj vodi na „perilima“. Rubine su se prale na perilu na nekoj ploči, kamenu ili dasci tako što su se „lupale“ pratljačom. Staro odijelo se, osim za oblačenje, upotrebljavalo i za prostirku za malu djecu u bešici. Novo se upotrebaljavalo i za utopljavanje djeteta u povoju ili kad se negdje nosi.

Rubine su naprijed i na prsima imale kragnu, bile su sa rukavima, u čijem donjem dijelu su ukrašavane vezom. U rukama se, kao poseban ukrasni detalj, nosio tkani i vezeni šal sa resama. Šal se često zadijevao ispod tkanice i spuštao niz bok desne strane. Na nogama su se obavezno nosile pletene čarape i putravci, a kasnije cipele. Na glavi su se nosile marame i jagluci.

Muškarci su, u svečanim prilikama nosili gaće i košulje, sa prslucima od sukna. Takođe su se opasivali tkanicama, a na nogama su nosili čarape sa putravcima. Na glavi su nosili šajkaču, kasnije šešire i kape. Košulje su imale obične kragne sa izrazom do prsa.

Djevojke su nosile male crne fesove, a kasnije su išle ili gologlave ili su prekrivale glave maramom. Udate žene su nosile „kauk“: kotur od platna, a po njemu bijela marama, učvršćena iglama. Ranije su žene nosile „krpu“ oivičenu crnim musulom u širini četiri prsta i s kikama na uglovima. Ispod brade je bio provlačen kaiščić sa dvije kukice. Kosa je bila spletena u dvije debele pletenice jer su u kosu dodavani upletnjaci od vune. Pletenice su visile niz leđa, ispod krpe. Kasnije se izbacila upotreba vune, ali se i dalje nosila krpa i podbradnik, kojim se učvršćivala. Osim toga, zastupljene su bile pregače sa poglavito geometrijskim ornamentima raznih boja. Rađene su u ćilimskoj tehnici i stoga su ih zvali „ćilimačama“. Tkanice su se izrađivale pomoću tkačke daščice. Za bojadisanje pređe i tkanina upotrebljavane su domaće, vegetabilne boje dok je samo plava boja kupovana (čivit).

Sastavni dio nošnje, bio je i nakit. U najširem smislu, nakit obuhvata niz ukrasnih premeta. Pored svoje ukrasne, nakit je imao i magijsko-zaštitnu ulogu, a često se upotrebljavao i za isticanje socijalnog položaja i imovnog stanja. Pored nakita zanatske proizvodnje, seosko stanovništvo je najčešće nosilo nakit koji je proizvod domaće radinosti. Do 19. vijeka nije bilo većih razlika između nakita gradskog i seoskog stanovništva. Poslije ovog vremena, nakit gradskog stanovništva, pod evropskim modnim uticajima, ubrzano se mijenja

 

DRUŠTVENI ŽIVOT

Za srodstvo se govorilo „stup“. Neko je nekom rod „po materinu“ ili „po očevu stupu“. Neko je pravio i razliku pa su govorili da je „krv“ rod po muškoj krvi, a „stup“ rod po ženskoj krvi, odnosno po mlijeku. Planinci su se ženili djevojkama iz „župe“, ali župa nije uzimala djevojke iz Planine. Planinci nisu dali takvoj nevjesti da ide u rod prije nego što rodi: u Planini ženama je bilo teže nego u Župi pa su se plašili da ne pobjegne. Održavao se običaj idenja „u gajret“, na mobu, naročito za dovlačenje građe i crijepa. Domaćin, koji je sazivao takvu mobu morao je da spremi hranu i piće i da ponese novac za čašćavanje učesnika u mobi kafom u putu.

OBIČAJI

Najznačajniji običaj kod Krnjinaca su koledavci. Povorke maskiranih koledavaca išli su subotom uveče, uoči Materica, selom. Sastav jedne povorke je otprilike kao i svatova. Tako u povorci budu: „domaćin“, „mlada“ (muškarac obučen kao nevjesta), „djever“, „kum“, „đače“, „jarac“, „mačak“, „ovan“ i ostali koledavci. „Mlada“ se ponaša kao nevjesta i nju seljani obično daruju novcem. Koledavci ne izvode nikakve igre, nego pjevaju koledavske pjesme s karakterističnim pripjevom: „Koledo ledeno, koledo medeno“. Svakako zbog riječi „koledo“ i „ledeno“ tumači se da koledavci idu upravo zbog toga da ne bude leda i da se zbog toga i zovu koledavci. Koledavci idu od kuće do kuće. Kad dođu blizu kuće, počnu s pjesmom pa pjevaju idući tako da završe neposredno pred kućom:

Koledo ledeno,

Koledo medeno!

Otvori vrata, domaćine,

Koledo ledeno.

Koledo, medeno!

Ova kuća poštena je

Koledo, ledeno

Koledo, medeno!

Ukoliko se desi da domaćin ne otvori vrata, neće ući, a kad im se otvore vrata onda ulaze. Međutim, ne idu svi u dvorište. Naime, vjeruje se da ne valja da neko od posmatrača prebroji koledavce. Ako bi ih neko prebrojio onda se vjeruje da će neko od članova umrijeti. Zbog toga ne ulaze svi u kuću, već neki ostaju sakriveni. Broj koledavaca mora biti neparan. Oni, koji ulaze u dvorište pozdravljaju sa: „Dobro veče!“ i: „Kako si domaćine i vi sva ostala čeljadi?“ Onda mlada prilazi, klanja se, ljubi u ruku starješinu i svu čeljad redom. Neka mlada poljubi domaćinovu ruku u svaki članak prsta, kao što je to nekada bio običaj na svadbi. Stari svat i kum nude hladnu i medenu rakiju, a djever prinosi jabuku, u kojoj se nalaze srebrni novci radi darivanja mlade. Pošto domaćin kuće primi njihovo „poštenje“, onda on daje svoje. Koledavci to primaju i obično ga, ako je po godinama stariji, ljube u ruku blagosiljajući dom i želeći mu sreću i berićet. „Otrojče u piću“, odnosno tri puta piju rakiju: prva, za zdravlje domaćina i ukućana, druga za dobru sreću, a treća: „Božija nek nam bude na pomoći“. Nakon toga koledavci otpjevaju:

Otpremaj nas domaćine,

Koledo ledeno!

Kad to otpjevaju „jarac“ iz društva zamekeće, „ovan“ zableji tako da ih domaćin daruje slaninom, sirom, kukuruzom i sl. U družini se nalazi i „đače“. Taj „đak“ je ranije čitao poneku narodnu pjesmu. Obično ga darivaju priglavcima, čarapama ili tkaninom. Pošto prime darove i pozdrave se sa domaćinom, koji im želi srećan put, koledavci odlaze pjevajući. Ako bi se susrele dvije povorke koledavaca, morali bi se potući. Koledavci posle podijele među sobom što su skupili ili skupljeno unovče pa novac podijele, a nešto prilože i u crkvu.

Na području Krnjina priređuju se masla u određene dane u proljeće, npr. u Jelanjskoj u Ledeni ponedjeljak. Masla su dan opšte seoske molitve. Svako selo ima svoje maslište, obično na kakvom hladovitom mjestu, ispod cerova ili hrastova na njivama. Iz kuća donose na to mjesto tada maslo, so, sjemenke, da se blagoslovi. Na masla redovno dolazi i sveštenik. Na masla svi domaćini donose pune torbe najljepših jela. Postavi se zajednička trpeza za koji sjedaju sveštenik, gosti iz obližnjih sela i gosti iz najudaljenijih varoši (Doboj, Derventa, Prnjavor). U blizini trpeze omladina igra kolo. Što preostane od trpeze podijeli se prosjacima.

U Stanarima postoji mjesto Spasovište, u čijem je imenu očuvana uspomena na vršenje običaja spasovice, koji je bio veoma rasprostranjen. Običaj krstonoša se gubi. Krstonoše bi išle preko žita i putem pjevali: „Selo (naziv sela), Bože Gospodi, pomiluj nas!“ Karavlaške djevojke idu po selu i one se nazivaju Lazarice. Ako bi nastupila dugotrajna suša, priređivana je naročita molitva, dok na ovom području nije zabilježen običaj dodola. Kad se gradi nova kuća ili bilo kakva zgrada pravi se kurban. Osim ovih običaja, postojali su i običaji, koji su se uglavnom održali do dana današnjeg: Božićni običaji, krsna slava, svadbeni običaji, babine, krštenje, odlazak u vojsku, sahrane i sl.

 

ŠARGIJA,STARI NARODNI MUZIČKI INSTRUMENT

Šargija je narodni instrument, usko vezan sa narodnim bogatstvom, naročito sa narodnom poezijom i narodnom muzikom. Ovaj instrument je zauzeo posebno mjesto u narodnom stvaralaštvu ljudi ovog kraja. To je vrsta tambure, instrument čeličnih žica, na koji se svira udaranjem terazija po žicama. Šargija, kao i obična tambura, sastoji se od trupa i vrata.

sargijaTrup joj je sličan polovini oraha, a vrat se sastoji od drška, oko jednog metra dugačkog. Jedan kraj žica veže se na kraju vrata, a drugi kraj se navija na gornjem kraju vrata. U sredini trupa, žice se podbadaju koeicem.Vrat je ispresijecan savijenim žica u nejednakim razmacima. Donji, vanjski dio trupa i vanjski dio vrata išaran je narodnim vezom. Rijeko kad je prisutan duborez. Šarija ima obično četiri čelične žice, koje se savijaju tako da prve dvije žice izvode isti ton. Postoje, takođe, šargije sa šest i sa osam žica.